Blues za moju bivšu dragu

Ja nisam huligan, ali meni NIJE dosta rata! Žao mi je što sam propustio priliku 1991. kad sam imao 13 godina, pa mi nisu dali da dužim pušku, slanine i čvaraka, te sam revoltiran odbijanjem otišao u jednu slovensku školu, kako bih na miru promatrao polagan, ali neminovan pad grada koji mi nije dopustio da ga spasim. Sad kad je to iza mene preko pola života, nekad mi dođe da bacim bombu na izvjesne skupine ili pojedince, jedini je problem što je u današnje vrijeme bombu ponešto teže nabaviti (čitaj - ne stvori se samo odnekud u džepu). Teškom mukom shvatio sam da ovaj grad trebaju popraviti oni koji su ga pokidali i da nisam dužan ostaviti svoju mladost i ideale na rupavim cestama i u korist rupavih ideja koje to ne bi bile da izvjesni velikani nisu svoje guzice stavili ispred moje na listi prioriteta.

Oooodlaziiim, odlaziiiim, ostavljam te, ali ne kao prije, ovaj put zauvijek, sad plači, nikad više ti neću doć - Ni kada padaju kiše, ni kad me tuga svlada, ni kad mi loše ide, nikad, niiiikad višeeee...